Sokobanja


Srednjovekovni grad Sokograd izgrađen je krajem 13. početkom 14. veka na temeljima rimske tvrđave, koja datira iz perioda između IV i VI veka. Mada ima i podataka da je utvrđenje postojalo još u doba Stevana Nemanje, u vreme proterivanja Bogumila, kada je prvi put razaran. Kasnije se spominje  u biografiji despota Stefana Lazarevića. Razoren je 1413. god.u borbama za turski presto između Bajazitovog sina sultana Muse (u narodnim pesmama poznat kao Musa Kesedžija) i odmetnika Hamuz bega. Kasnije su ga koristili Austrijanci kao skladište za oružje od 1690. do 1737. god.


Postoje podaci da ga je i Hajduk Veljko Petrović koristio kao sklonište, 1808. god., dok je ratovao sa Turcima za oslobođenje banje. Grad se sastojao iz dva dela: Donjeg i Gornjeg grada. Donji grad je uglavnom razrušen, sem delova bedema, četvorougaone kule i glavne kapije koja je najbolje očuvana. U okviru Gornjeg grada očuvana je četvorougaona kula sa puškarnicama. Postoje još dve pravougaone kule, povezane dužim zidom koji je imao otvore za topove. Ulaz u Gornji grad bio je kroz donžon kulu odnosno kulu motrilju. Očuvana je i cisterna za vodu, zasvedena kamenom i usečena u stenu.


Sokograd


Postoje brojne legende vezane za Sokograd i Sokobanju, a najpoznatija je o gospodaru Sokograda koji je pronašao lekovitu vodu.


"Nekada u vremena davna, silan velmoža, gospodar Sokograda, jahaše kotlinom. Odjednom smrači se nebo nad Ozrenom, sevnu munja sa Oštre čuke, pa grunu grom i zadrhta zemlja sve do Šiljka na surom Rtnju. Poskoči uplašeni hat. Jahač pade sa njega i izgubi svest. Kada se gospodar Sokograda osvesti učini mu se da su mu sve kosti polomljene. Nije mogao na noge da se osloni. Ležao je tako i čekao smrt. Iznenada začu klokot vodenog ključa. Polako i bolno se pridiže, da se bar žedan od sveta ne rastavi. Kad velmoža prvi gutljaj vode sa dotle nepoznatog vrela popi u glavi mu se namah sve razbistri. Kad desnicu ruku u vodu stavi, snaga u njoj ožive. Kad to gospodar tvrdog Sokograda vide, onako u odelu gospodskome, okupa se u kladencu, ozdravi odmah, pa se orno vrati u u tvrdi grad. Odmah naredi da se kuća nad izvorom digne. Zamalo proču se glas o vodi isceliteljici na sve četiri strane sveta. Sa svih strana navali kljasto i bogaljasto – ono što im duša u nosu bejaše da na ključu vode vidarice melem svojim boljkama potraže. Ozdraviše mnogi od vode u kotlini među Ozrenom i Rtnjom. Oni što su najviše bolni bili tu i domove podigoše."


Vrmdžanski grad - Nastao je u doba cara Justinijana (IV do VI vek ) i predstavlja utvrđeni  logor koji je branio stari popločani put „Carski put“, koji je išao prema Bugarskoj. Pouzdano se zna da su ga Vizantinci obnovili 530. god. naše ere i dogradili u skladu sa razvojem tehnike. U XV veku nastalo je burno vreme sa dolaskom Turaka kada je sultan Musa 1412. god. osvojio gradove Bolvan, Stalać, Lipovac i Vrmdžu čiju je posadu isterao izvan zidova tako što joj je presekao dovod vode.


Turci se nisu dugo zadržali jer ih je vojska despota Stefana isterala, potukla na granici sa Bugarskom i ubila i samog sultana Musu.  Danas su vidljivi vrlo skromni ostaci ovog grada.